...Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi.
Čovek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sledećim životima popraviti.
Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?
Nema nikakve mogućnosti da proveri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost poredjenja. Čovek proživljava prvi put sve i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.
Pa koliko onda vredi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvek sličan skici.
Samo, ni skica nije prava reč, jer je skica uvek nacrt za nešto, priprema za sliku.
A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne sledi slika....

Milan Kundera

Slika moje duše nema kronike.
Krajolik misli, to je zvuk harmonike.
Šišmiš je u kraju ko mrena na očima.
Gdje se sanja počinje? Gdje se dočima?

Zemlji rastu kose. Taj je mjesec kopija
s neke razglednice stare što me opija.

Mi smo išli putem . Put je bio dug.
Kasno opazismo da je taj put krug.

Po danu mjesec na nas svoju slutnju sipa.
Divlji kesten cvjeta i mirise lipa.
U nama plamen skitni strasnika.
Noć nam šalje cuka, svoga glasnika.

I sve noću biva puno svete strave.
Šešir nam se diže sam vrh budne glave.
Nas će obuzeti gorostasna šuma,
izrasti će lišće čak i povrh uma.

Je li usna zbori ili nebo svira?
Gostiona uz put sjedište je mira.
Istinskomu biću mi smo prešli medju.
Žarki pelud s cvijeta pao nam na vjedju.

Noćas će se jasno složiti zvonici:
Aleluja, srećo, ustaju bonici.
Nama opet služe neumorne noge
do nade na zemlji i svjetlosti mnoge.
Tim krajem sutona što sanja o zori
šiknuti će noćas blijedi reflektori.

Kriknuti će ptice: gori šuma, gori.
A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme,
probudit će lugom pozaspale česme
i presahla vrela i umorne rijeke
kojim vjetar nosi sve jeke daleke.

Eto, zbori zemlja; eto šuma plače:
kad krčma na drumu dočeka svirače.
I ta svirka naše razgovore priječi,
i ti sneni zvuci jesu nase riječi.

Nužno, netko fali, kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.

Tin Ujević

Poznajem planetu na kojoj zivi neki crveni debeljko. Nikad nije pomirisao cvet. Nikad nije pogledao zvezdu. Nikad nije nikoga voleo. Nikad nista drugo nije radio, samo je racunao... I po ceo dan ponavlja kao i ti: "Ja sam ozbiljan covek! Ja sam ozbiljan covek!" i pri tom se sav nadima od ponosa. Ali to nije covek, to je pecurka....

Mali Princ 

 I ove riječi što u pjesmi leže
 Nevina laž su možda kojom čaram -
 Boja su ovih prizora što bježe,
...Koje, u bijegu hvatam dok se staram
 Da svoju grud, il tuđu, za tren varam.
 Slava je mladih žeđ, al nisam, gle
 Tako mlad za smijeh ili bijes, nit stvaram
 Gubitak ni dobitak igre te,

Sam stojim ja i stajah - zapamćen ili ne!


Byron

"Ako treba da stignem, stici cu. Ako zakasnim, znaci da je tako trebalo da bude. Mrzim sve sto ogranicava. A pogled na sat podseca da je svaka sloboda samo privid, jer vreme tece nezavisno od nase volje. Znaci, ne pripada nam. Ako nam ne pripada vreme, onda ni zivot nije nas. I zivot nam je samo pozajmljen, kao gotova,... negde drugde sasivena haljina, na kojoj mozemo da promenimo po neki nevazni detalj, i nista vise."

(nepoznat autor, pokupljeno 'usput', a oslikava raspoloženje)