Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pijetla.
Pričam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.

I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.

Enes Kišević (1947)
(http://cesarica.byethost2.com/serbedzija/krasno.htm)

ZABORAVI

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećes prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži ... i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno ...,
I noći zaboravi ...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne ...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio ...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,

I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi ...

I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine,

Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali ..., imali ...
Zato ... Zaboravi.

Čemu sjećanja ...?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je već dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako,

I znam da možda i boli, ... ali pokušaj,
Molim te, .... pokušaj ... zaboravi!

I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži ... i zaboravi ...

Treba znati
Smiješiti se dalje, da to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tome životu glupome do bola.

Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići, znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad već ništa nemaš, kada sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.

Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići tiho kao sjena.

            I usnama treba reći da se smiju
                  iza maske jada, i stisnuti zube,
               a krikovi mržnje u tebi da gnjiju,
                   te posljednje riječi onih koji ljube.

Treba znati mirno otići na kraju,
ušutkati srce sto već umrlo je,
sačuvati obraz ko neki što znaju,
dok još nije pao. Trebalo je znati,

suviše te volim,
ja to nisam znao.


Charles Aznavour - Il Faut Savoir
preveo: Zvonimir Golob

Bez sagovornika 

Razgovaram bez sagovornika
kao da razgovaram s duhom,
ne vidim mu razgovetno lika,
čujem ga više srcem nego sluhom.
Nema čudjenja, nema nesporazuma,
razgovaramo kao vekovni znanci,
otvaram širom vrata uma,
reči iz podsvesti idu pravce.

Govori mi što nikada inače
neće mi reći ako se sretnemo.
Znam šta mu i polureči... znače.
Razgovaramo sad naglas, sada nemo.
Pričini mi se da razgovor teče
u dalekom predelu, visokoj travi,
nekad u svanuće, nekada uveče -
sve je nestvarno, a kao na javi.
To biva kada se u meni nagomila
mnogo prećutnog, u samoći.
Razgovaramo kao što razgovaraju oči,
kao što razgovaraju dva bila. 


Desanka Maksimović

Ljubav poezije  

Ja volim sreću koja nije srećna
Pesmu koja miri zavadjene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac
Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
I sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra
Cvetove koji se prepiru sa vremenom
U ime budućih plodova i prolećne časti
Ja volim sve što se kreće jer sve što se kreće
Kreće se po zakonima mirovanja i smrti
Volim sve istine koje nisu obavezne
Ja volim jučerašnje nežnosti
Da kažem svome telu "dosta" i da sanjam bilje
Prste oči sluh drugačije rasporedjene
U šumi negoli u telu.

Branko Miljković

...''I dobro je da smo tvrdi i da nam je na sprovodu svih snova
oko suho''...

M. Krleža