Srce moje samohrano, ko te dozva u moj dom? neumorna pletisanko, što pletivo pleteš tanko među javom i med snom. Srce moje, srce ludo, sta ti misliš s pletivom? k'o pletilja ona stara, dan što plete, noć opara, među javom i med snom. Srce moje, srce kivno, ubio te živi grom! što se ne daš meni živu razabrati u pletivu među javom i med snom!
Laza Kostić
Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove...
Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je osuta zvijezdama i drhte, plava, nebeska svjetla u daljini.
Ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove. Volio sam je, a katkada - i ona je mene voljela.
U noćima kao što je ova držah je u svom naručju. Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.
Ona me voljela, i ja sam nju katkada volio, a kako i ne bih ljubio njene velike mirne oči.
Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove. Misliti da je nemam. Osjetiti da sam je izgubio.
Čuti beskrajnu noć, još beskrajniju bez nje. A stih pada na dušu kao na pašnjak rosa.
Što znači da je moja ljubav nije mogla sačuvati. Noć je osuta zvijezdama i ona nije uz mene.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini. Moja se duša ne može pomiriti da sam je izgubio.
Moj pogled je traži, kao da je želi približiti. Moje srce je traži, a ona nije uz mene.
Ista noć bjelinom ovija ista stabla, a mi, oni od nekad, više nismo isti.
Više je ne volim, zbilja, a koliko sam je volio. Moj glas je tražio vjetar da dođe do njezina sluha.
Drugome. Pripast će drugome. Ko nekad mojim poljupcima. Njen glas, njeno čisto tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim. Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.
Jer sam je u noćima kao što je ova držao u svom naručju, moja se duša ne može pomiriti, da sam je izgubio.
Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje, a ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
..Ti uvek imaš mesta u meni i mojim danima i zato ne pitaj čemu, ne pitaj da li mi treba... Kroz tvoje reči i šapate, kroz susret koji ne presta, sa tobom i ja šetam pod svodom našeg neba...
Ne misli da l' i nad mene poneki oblak se klanja... Ne brini da l' će me možda tvoja priča zaboleti... Dok mi pišeš o svemu uklanjaš sva rastojanja, i zato, samo mi piši, i ne pitaj da li ću voleti...
Dragana Konstantinović
NEKI STID
Na zlo sam odavno vec okornjačio, još jedino dobrota čista mene gane. O pete sam zavist okačio. Cvijetom moje zarasle su rane.
Svaka himba meni je daleka. Drugima sam kao samom sebi. Mržnje sve, od ovoga svijeta, ljubav moju potopile ne bi.
Pa ipak se katkad ćutim slabim, kad od srca um mi se otima. Sam pred sobom ja oborim glavu ne znajući kud bih sa očima.
