Vitomir Vito Nikolić
(1934 – 1994)
Poreklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gde mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presekao njegovo detinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbegao u Nikšić. Bio je svedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vreme Vito je živeo kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bežati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".
Možemo li da shvatimo šta znači taj osećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili poseta, a njemu ništa. Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"
Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vreme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razboleo se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živeo je ipak svoj život.
Prve zbirke pesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.
Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vreme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbedila mu je garsonjeru.
Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjede". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.
Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Pisao je i pesme za decu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.
Vitove pesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pesma Mikija Jevremovića "Pijem".
Kad god pročitamo nevelik pesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pesmama ima puno sete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.
Vito je preeminuo1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.
Drumovanja
Pjevaju u meni drumovi snažni, drumovi dobri kao dlan očin. Moram dans otić nekud, da potrazim malo odmora za umorne oči.
Idem bez pozdrava, bez poruka, ovako lijepo pomućenog uma, da tražim okuka, okuka, okuka, i iza svake - samo parče druma.
Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako, i zašto, i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom glađu proklet.
Slika iz djetinjstva
Gospode, kako pamtim tu sliku, Kako je sve to živo u sjećanju, Odsjekli su glavu nesrećniku, A nekakva je muva pala na nju.
I dok je nepovratno iz zjenica Odlazio čitav jedan svijet, Ta je muva mirno išla preko lica Kao da se ništa dogodilo nije!
A tamo je negdje mirisala trava, Šumorio jasen, cvrkutala ptica, Sve je bilo isto, osim ova glava Sa ravnodušnom muvom na sred lica.
Čučao sam dugo i dok su ostali Odlazili siti tog prizora ratnog, Neko je viknuo ŠTA ČEKAŠ, MALI? NIŠTA, rekao sam, sasvim mator!
