Ja znam da ću opet stajati negde, daleko izvan nas, naslonjena na zid u najudaljenijem kutu sobe na četvrtom spratu. Gledaću velikim očima, sa jako ucrtanim ponorima na svom licu, sa dosta ironije možda, i sa nešto malo sažaljenja: šta rade ovi ljudi? Svejedno. Ja sam najzad razumela da ono što je u jorgovanu nije nimalo važno. Za sanjanje nisu postelje potrebne. Pitanje je sasvim drukčije postavljeno: da li će mo zatreperiti zajedno kao one dve žice na Rilkeovoj violini, iz kojih gudalo mami isti zvuk. Ali ni on nije znao na kakvom smo ludom instrumentu strune mi i ko je majstor, koji nas drži u ruci.
Svejedno. Nije mi potreban čovek da bih mogla sebe da lažem. I suviše volim samoću, a da bih mogla ostati sama. I suviše mi smeta galama, a da bih mogla ostati sama. Lutala sam već dovoljno. Lutaću još dovoljno na svom putu između dva drveta na svom putu od kolevke do mrtvačkog sanduka, od jednog ležišta do drugog. Pa zašto onda ne bi došao ipak ti, iako znam da ne postojiš? Bio bi mi kao voda. Ništa ne volim kao vodu, hladan mlaz kroz grkljan, nikad mi nije dosadila, nikad je dovoljno nije bilo. Onaj bokal vode što za svakim obedom popijem sasvim sama neka ti bude dokaz da bi mi bio dovoljan jedan čovek, samo da te nađem. Ko zna pre koliko vremena su nemilosrdni bogovi zavidljivo rasekli mene na dve polovine i sad tražim onu drugu. Nadam se da si to ti, iako znam da ne postojiš. Svejedno. Ja nemam svoje trenutke kome da dam i zato te zovem. Dani se lako ispunjavaju satima i minutima, u mesecu je broj dana tačno određen i svaka godina ima dvanaest izbrojanih meseci. Godine, meseci, nedelje, dani, sati, horizontalne i vertikalne linije na tačnoj tabeli, ispunjeni kvadrati sa crvenim, crnim i plavim sadržajem.
Dođi. Da pokušamo. Možda se s tobom neću osećati kao uvek u tuđem oku, kao tužna, nespokojna avet među mirnim mrtvacima. Stajaću. Gledaću na žalost i opet i izdaleka. Ko zna, možda smo jedno drugom tečnost, koja ispunjava vrč do vrha. Da li da te blagoslovim, da li da te proklinjem, što ne postojiš?
Svejedno. Nije mi potreban čovek da bih mogla sebe da lažem. I suviše volim samoću, a da bih mogla ostati sama. I suviše mi smeta galama, a da bih mogla ostati sama. Lutala sam već DOVOLJNO. Leeeeepoooooooo
Svejedno.
ОдговориИзбришиNije mi potreban čovek da bih mogla sebe da lažem.
I suviše volim samoću, a da bih mogla ostati sama.
I suviše mi smeta galama, a da bih mogla ostati
sama.
Lutala sam već DOVOLJNO. Leeeeepoooooooo
slažem se.....
ОдговориИзбриши